ULJE LJEŠNJAKA

Corylus avellana L. porodica Betulaceae (Corylaceae).

 

BOTANIKA

Lješnjak, poznat je još i pod nazivom jegra, leščina, liska itd. Francuski je „noisette“, njemački „haselnuss“. Kprylos  je grčki neziv biljke, a „avellana“ označava da potječe iz Avelle Vecchie iz južne Italije. Lijeska je listopadni grm koji obično naraste do 4 m visine, a može narasti i do 15 m. Deblo ima promjer oko 20 cm, kora je glatka i tanka sivkasto smeđa, a kasnije lagano ispucana. Korijen je plitak, široko razgranat. Listovi su dužine 5-13 cm, široki 5-9 cm, srcolikog oblika, nazubljenih rubova, tamnije zelene boje, a naličje lista je svijetlo zeleno. Lijeska je jednodomna biljka – muški i ženski cvjetovi nalaze na istoj biljci. Cvatnja započinje vrlo rano u veljači i ožujku, još prije listanja i traje tjedan dana. Nakon oprašivanja razvijaju se široko jajasti plodovi dužine 1,5-2,5 cm u kojima se nalazi po jedna sjemenka, a dozrijevaju u kolovozu i rujnu. Plod lijeske naziva se lješnjak.

 

KARAKTERISTIKE ULJA

Ulje lješnjaka jantarno je žute boje i ugodnog okusa. Često se koristi kao zamjena za bademovo ulje koje je sličnog sastava (Bruneton 1995).

 

METODA EKSTRAKCIJE

Ulje lješnjaka dobiva se hladnim prešanjem, nakon čega se ostavlja nekoliko dana da se čestice u ulju natalože prije samog filtriranja. Prinos je gotovo 40% težine.

 

KEMIJSKI SASTAV

U kemijskom sastavu ploda lješnjaka visoki je sadržaj ulja, približno 61%. Minerali (kalij, fosfor, kalcij i magnezij), aminokiseline (glutaminska, arginin, asparaginska), šećeri i organske kiseline (jabučna kiselina). Značajan je i udio vitamina, posebno vitamina E (Alasalvar, C., 2003).

Lješnjak u svom sastavu sadrži (g/100 g): proteini – 13 g, ugljikohidrati – 9,6 g, vlakna – 7,5 g, ukupno masti – 62 g, zasićene masne kiseline – 4,6 g, nezasićene masne kiseline i to mononezasićene – 48,7 g, i polinezasićene – 4,8 g,  vitamin E – 15,9 mg, fitosteroli – 96 mg.

Masne kiseline: palmitinska 4 – 7 %, palmitoleinska – maks. 0,4 %, stearinska 1 – 4 %, oleinska – 70 – 90 %, linolna 7 – 15 %, linoleinska – maks. 0,5 %, gadoleinska – maks. 0,2 %.

 

TRADICIONALNA UPOTREBA

Lješnjak – plod se uglavnom koristi u prehrambenoj industriji, svježi, prženi, slani ili kao dodatak hrani poput čokolade, nugata, kolača, sladoleda, raznih umaka. Ulje lješnjaka se također koristi u prehrani. Bogat je izvor prirodnih antioksidanasa i mononezasićenih masnih kiselina (posebice oleinske kiseline), te je zato primjereno za ishranu za osobe koje pate od kardiovaskularnih bolesti. (Alasalvar, C., 2003).

 

TERAPEUTSKO DJELOVANJE – UNUTARNJA UPOTREBA

Ulje lješnjaka posjeduje digestivna i vermifugalna svojstva te se koristi oralno u slučajevima urinarnih kamenaca, bubrežnih kolika i trakavice. Korištenje lješnjakovog ulja preporuča se adolescentima, starijim osobama, trudnicama i dijabetičarima.

 

TERAPEUTSKO DJELOVANJE – VANJSKA UPOTREBA

Ulje lješnjaka pogodno je za njegu kože i karakteristična je njegova brza apsorpcija kroz kožu nakon aplikacije, potiče cirkulaciju te ima lagano adstringantno djelovanje. Često se upotrebljava kod masne kože i kod slučajeva akni, ponekad u kombinaciji sa uljem grožđanih koštica  ili nekim drugim baznim uljem, npr. suncokretovim.

 

UPOTREBA U KOZMETICI

Rezultati istraživanja provedeni od strane Instituta za tehnološka istraživanja u Čileu, i od strane Bio-Tox laboratorija u Francuskoj (INTEC 1992), pokazala su da ulje lješnjaka djeluje kao filter za sunce sa ekvivalentnim faktorom 10 prema FDA kategorizaciji, pa se stoga preporučuje za kozmetičke proizvode poput losiona za sunčanje i regeneratora za kosu, šampona, sapuna itd.

 

Djelovanje na obnavljanje funkcije kožne barijere

Nedostatak masnih kiselina uzrokuje oštećenja i propadanje kože, što rezultira ljuštenjem kože, pojave suhoće kože te smanjenje fleksibilnosti i glatkoće kože. Nakon nanošenja ulja bogatih masnim kiselinama dolazi do znatnog poboljšanja, te se stoga takva ulja uvelike koriste u dermatologiji i kozmetici za tretiranje suhe kože i nastalih bora, te da bi se potaknulo zacjeljivanje rana, zbog njihovog svojstva stimulacije i regeneracije tkiva (Holguera, M.C., 1993).

Ulje lješnjaka, bogato je masnim kiselinama i fosfolipidima,  stoga pogodno kao sredstvo za omekšavanje i hidraciju kože. Njegova sposobnost brze apsorpcije daju koži fleksibilnost i elastičnost te na taj način štite najosjetljivije dijelove tijela (Härtel, B., 1996).

Emolijensi su uglavnom lipidi i ulja koji daju koži vlagu, glatkoću i fleksibilnost. Djeluju regenerativno na kožu i utječu na njenu propusnost a time i na njenu funkciju barijere. Steariska, linolna, linoleinska, oleinska i laurinska kiselina su emolijensi koji se obično koriste u kozmetici i dermofarmaciji (Kraft, JN. & Lynde, CW., 2005).

 

Antioksidativna aktivnost

Ulje lješnjaka može odgoditi proces oksidacije zbog svog visokog sadržaja vitamina E (Packer, 1993). Također je značajno da su gotovo 90% nezasićenih masnih kiselina mononezasićene, a to umanjuje oksidaciju samog ulja.

Tokoferoli su antioksidacijski agensi i njihovi aktivni principi štite ulja, lipide stanične membrane i stanice organela od oksidacije; α-tokoferol (vitamin E) ima najjaču biološku aktivnost u organizmu s vrlo važnim djelovanjem na koži (Le Poole, H.A.C., 1995). Topikalna primjena vitamina E rezultira visokim stupnjem apsorpcije kože, a dopire u rožnati dio  i u dublje slojeve kože. Također se direktno apsorbira u korteks (srednji sloj) kose (Idson, B., 1993).

 

PREPORUČENA DOZA

Preporučena doza pri izradi kozmetičkih pripravaka je od 0,5 – 5,0 %.

 

UPOTREBA U KULINARSTVU

Za dobivanje ulja, plodovi se tostiraju prije samog prešanja, kako bi mu se poboljšao okus. Ulje dobiveno na taj način jače ističe okus lješnjaka, koji je izvrstan u salatnim preljevima i kod pečenja. Lješnjak je cijenjen od strane francuskih kuhara te se nalazi u brojnim kolačima i keksima.

 

MJERE OPREZA

Ustanovljeno je da lješnjaci kod pojedinih osoba mogu uzrokovati imunološku kontaktnu urtikariju te eventualno anafilaksiju (Lovell, 1993).

 

 

SABINA FUREŠ, aromaterapeut

 

LITERATURA:

  1. Price, L., „Carrier Oils for Aromatherapy & Massage“(3rd edition), England, 1999.
  2. Battaglia, S., „The Complete Guide to Aromatherapy“, Perfect Potion, Zillmere, Queensland, Australia, 2004.
  3. Bartram T., „Encyclopedia of herbal medicine“, Grace, Christchurch, 1998.
  4. Khan, I.Abourashed, E.A., „Leung’s Encyclopedia of common natural ingredients used in food, drugs, and cosmetics“, John Wiley & Sons, Inc., Hoboken, New Jersey, 2010.
error: Content is protected !!